redakcija |arhiva | marketing | e-mail | ciode.ca  

 

 NASLOVNA
 INTERVJU
 REPORTAŽA
 KOMENTAR
 SUSRETI
 DOGAĐAJI
 TAMO DALEKO
 KROZ ISTORIJU

 LINKOVI
 POŠTANSKO SANDUČE

Uh Kanada - knjiga Nebojše Milosavjevića - Nebojsa Milosavljevic

Pretraživanje



 susreti
Saga o pravoj ljubavi
Denin put
 
Keruša Dena je krajem 1995. godine, nakon 139 dana lutanja i pređenih 500 kilometara od Petrinje do Rume, uspela da pronađe svoje ukućane
Tekst i foto: Vojo Mačar

Ovo nije ratna priča. Ovo je priča o vernosti jednog psa prema svojim gospodarima, i obrnuto. Priča o velikoj ljubavi koju ni rat nije mogao da prekine.
Glavna junakinja je keruša Dena, koja je krajem 1995. godine, nakon 139 dana lutanja i više od 500 pređenih kilometara od Petrinje do Rume, u izbegličkom kampu pronašla svoje ukućane - Gorana i Tatjanu, te njihove roditelje Dušanku i Milana Radanovića.
Vest je u kratkom vremenu obišla ceo svet a Dena je postala najpoznatija keruša na planeti. I stvarno je krenula u beli svet ali ovog puta sa svojom porodicom – Radanovićima. Zaustavili su se u kanadskom gradu Kičineru gde žive već sedam godina.

Više od instikta

Dena se prvo navikavala na ovdašnji kućni red, pošto su Radanovići pet godina živeli u stanu. Nije se bunila na promene jer joj je najvažnije bilo da je njena porodica kompletna. Ipak, kada su kupili kuću u Kičineru i njoj je laknulo jer opet može do mile volje da se igra po dvorištu. Upoznala je u komšiluku i vučjaka Rokija, sa kojim je postala najbolji drugar.

Pametni mešanac
Dena je mešanac majke - vučjaka i oca-posavskog goniča. Vučjak je hrabar, veseo, poslušan i stabilan pas, izuzetno veran i privržen gospodaru. Prijatelj je dece. Posavski lovački gonič je čvrste građe, umereno živahnog temperamenta, dobre ćudi, izrazito je dobar i istrajan gonič.
- Kada smo 1999. godine napisali molbu za preseljenje u Kanadu, odmah se postavilo pitanje šta raditi sa Denom - priča Milan Radanović, glava porodice. - Deca su jasno rekla da bez nje neće da idu. To sam i saopštio službenici u kanadskoj ambasadi u Beogradu, koja me i iznenadila i obradovala u isto vreme svojim odgovorom: ,,Pa mi o vašoj keruši sve znamo i sve ćemo učiniti da i ona putuje sa vama, ništa ne brinite”. Tako je i bilo.
- U Rumi, kao i ranije u Petrinji, Dena je slobodno trčkarala sa decom po gradu - dodaje Milanova supruga Dušanka. - Ali, 17 dana pre odlaska, kada smo dobili pismo od kanadske ambasade o detaljima putovanja, nije se micala iz kuće. Znala je da se spremamo da negde idemo i stalno nas je držala na oku.
Čuvena filmska keruša Lesi vratila se kući sa udaljenosti od nekih hiljadu milja, ali je imala stabilan cilj ispred sebe - imanje svojih gospodara. Za razliku od nje, Dena je uspela je da nađe svoje gazde na 500 km udaljenom, za nju potpuno nepoznatom mestu. Ovaj slučaj ostao je neobjašnjen i sa stručne strane, te se sve svelo na konstataciju da je to bilo i više od običnog životinjskog instinkta.
Cela priča počela je u Petrinji, gradu u blizini Zagreba, gde su živeli Radanovići. Godine 1991. dobili su od komšije štene, a deca su ga nazvala Dena. Kuća Radanovića postala je njena srećna luka, koju je srušila “Oluja”. Kolone srpskih izbeglica iz Hrvatske, hrlile su ka Srbiji. U tom haosu, kada se spasavao goli život, Dena je ostala u dvorištu kuće u Petrinji. Sama. Radanovići su našli svoje mesto pod suncem u izbegličkom centru u Rumi, pokušavajući da uz pomoć dobrih ljudi pokušaju da organizuju normalan život. Milan se zaposlio kao vozač autobusa i nekako su sastavljali kraj s krajem. Ipak, tuga za Denom bila je velika, i njihova sreća nikada nije bila potpuna. Mislili su da je više nikada neće videti.

Sreća bez kraja

A Dena? Nikada se neće saznati kojim je stazama uspela da dođe do Rume i kako je uspela da nađe svoje gospodare i prijatelje. Od Petrinje do Rume jeste 500 km, ali svi se slažu da je Dena morala preći mnogo više. Prošla je kroz gradove, ili pored njih: Dvor, Novi, Prijedor, Banjaluka, Prnjavor, Derventa, Modriča, Brčko, Bijeljina, Bogatić, Sremska Mitrovica. Na putu su joj se isprečile reke Una, Sana, Vrbas, Bosna, Drina, Sava. Prepreke su, po svemu sudeći, bile uistinu male prema ljubavi koja ju je vukla napred ka cilju da nađe svoju porodicu.
- Pred novu 1996. godinu, tačno 22. decembra, u sobu je utrčao sin Goran i beskrajno uzbuđen rekao: “Mama, došla nam je Dena! - priča Dušanka. - Nisam mogla doći do reči, a u prvom trenutku nisam mogla ni da je prepoznam. Mnogo je smršala, šape su joj bile krvave, bez noktiju. Tek kada smo joj videli beli znak ispod vrata, znali smo da je to zaista naša Dena.
- Vraćajući se iz škole, pred zgradom vidim kerušu koja podseća na našu Denu i pozvah je imenom, a ona je u istom trenutku skočila na mene. Nisam mogao da verujem, bio sam presrećan – priseća se Goran, danas vozač autobusa.
A njegova sestra Tanja, koja je u Kanadi diplomirala na fakultetu za TV produkciju, kaže da je iznad kreveta u izbegličkom stanu u Rumi zalepila crtež na kome je nacrtala Denu.
- Potajno sam se nadala da ću je ponovo videti, čekala sam njen dolazak. Nešto je u meni govorilo da će doći i da ona bez mene ne može, kao što ne mogu ja bez nje.
I došla je dozvana ljubavlju a sreći koja je okupala i Radanoviće i Denu, nije bilo kraja. Zaboravljene su sve izbegličke muke, jer je konačno porodica bila na okupu.
Bilo je raznih predloga oko rešavanja budućeg života keruše Dene, ali porodica Radanović je svima kristalno jasno rekla: “Ni za najbolju kuću da nam ponude, našu Denu ne damo”.
U Rumi se Dena oštenila i donela na svet petoro kučića. Štenad su poklonjena Rumljanima, a ona je odletela preko velike bare. Danas svoju pseću starost (već joj je 14 leta) provodi u Kanadi, daleko i od Petrinje i od Rume. Za Gorana i Tanju i njihove roditelje, konačno i za Denu, najvažnije je da su zajedno ma gde bili na planeti.

Čiode, februar 2006

 


NASLOVNA INTERVJU REPORTAŽA KOMENTAR SUSRETI DOGAĐAJI TAMO DALEKO KROZ ISTORIJU VAŠ KUTAK
  grlom u javore      ona situacija      cacina pisma      svetionik
Copyright © Ciode 2006-7 All Rights Reserved / Sva prava zadržana